Emotivni rolerkoster u pubertetu

Da li ste se nekada vozili rolerkosterom? Sedite na svom sedištu u malom voziću koji se brzo penje na sam vrh, skoro među oblake, a onda se još brže survava na samo dno, pa se opet penje. Deluje strašno! Svako od nas može da izabere da li želi da se vozi rolerkosterom ili ne. Ali postoji i jedan rolerkoster koji ne biramo mi, već on izabere nas.

To je rolerkoster osećanja kroz koji prolazi većina dece u pubertetu. Njihova osećanja se nekada menjaju iz minuta u minut: sreća – tuga – ljutnja – radost – spokoj. Sve ovo dožive tako brzo da ne možete ni da ispratite sve njihove promene raspoloženja. Do malopre je dete bilo srećno, a dok ste vi shvatili da je sada tužno, ono je već ljuto, pa onda počne da se zarazno smeje skoro bez ikakvog povoda. 

Nekada se roditelji uplaše, pomisle da sa detetom „nešto nije kako treba“, traže i pomoć psihologa. Najčešće je sve u redu, dobiju „dijagnozu“ da dete „trese pubertet“, terapije nema, treba biti strpljiv i sačekati da prođe. Nekada se stiče utisak da su deca izgubila kompas, kao da ne mogu da upravljaju svojim osećanjima. Kod neke dece ove promene su blage, skoro i da ih nema. Njihovi roditelji će vam reći „Kakav pubertet, to ne postoji“ i neće razumeti vašu zabrinutost.

Ali pubertet postoji, još kako postoji. Jedna od njegovih osnovnih karakteristika je upravo ova – vrtlog osećanja kroz koji deca prolaze. Detetu je u ovom periodu vrlo bitno da ima emocionalnu podršku i vas kao roditelja i vršnjaka. Ova podrška mu je važna da bi se izborilo i sa nekim starim, već poznatim osećanjima, ali i sa novim kao što su samopoštovanje, potištenost, nesigurnost…

Sada će biti reči o šest osećanja – strahu, ljutnji, ljubomori, tugi, sreći i ljubavi – o tome kako ih deca ispoljavaju i o tome kako vi možete da pomognete deci da ih lakše prevladaju.

Strah

Strah je osećanje koje izazivaju nove i nepoznate stvari, pojave i situacije. Ovaj period je prepun promena (od promena koje se odigravaju unutar njihovog organizma, preko promenjenog fizičkog izgleda, promene odnosa okoline prema deci, do promene odnosa deteta prema samom sebi) tako da je očekivano i da deca češće ispoljavaju strah. Strahovi koje ispoljavaju mogu se podeliti u tri kategorije:

1. strah od materijalnih stvari – psi, zmije, visina, grmljavina – često su ovi strahovi bili prisutni i pre puberteta

2. strah vezan za sopstvenu ličnost – strah od smrti, od neuspeha u školi, od lične neuspešnosti  – za većinu dece ovo je vrsta strahova sa kojima se ranije nisu sretali

3. strahovi koji obuhvataju socijalne odnose – stah od javnog nastupa, od socijalnih kontakata, od susreta sa osobama suprotnog pola. Iako su neki od ovih strahova možda bili i ranije prisutni, sada su naglašeniji, a neki su i novi (na primer strah od susreta sa osobama suprotnog pola).

Deca strah najčešće shvataju kao znak slabosti i nezrelosti i trude se da ga prikriju. Treba im objasniti da nam strah daje priliku da učimo, da budemo bolji, jači, hrabriji. Suočavanje sa onim čega se plašimo i savladavanje straha mogu mnogo da nas ojačaju. Važno je da shvate da ne postoji osoba koja se ničega ne plaši, da svako ima neki manji ili veći strah sa kojim se bori. Neki strahovi su neizostavni deo života i sa njima moramo da naučimo da živimo. Važno je da ne dozvolimo strahu da vlada nama, već da mi upravljamo strahom. Kako kaže izreka: „Nije hrabar onaj ko se ničega ne plaši, već onaj ko radi uprkos strahu“.

Bitno je da dozvolite detetu da oseća strah, nemojte negirati („ma ne plašiš se ti, to ti se samo čini“) niti minimizirati njegov strah („nije to ništa, lako ćeš ti to da uradiš“). Ako vam kaže da se plaši, to je zato što se plaši, a ako vam kaže da se mnogo plaši, to je zato što se mnogo plaši, bez obzira na to koliko vama njegov strah izgleda opravdan. Kada negirate ili umanjujete detetov strah dete stiče utisak da ga ne razumete i može da odluči da se povuče i da sa vama više o tome ne razgovara. Zato pričajte sa detetom o strahu – čega se plaši, kada, zašto, šta mu je najstrašnije, šta je najmanje strašno, šta može da uradi da se strah smanji… Smislite način na koji bi moglo da ohrabri sebe u situaciji kada se javi strah. Ispričajte mu čega ste se vi plašili i kako ste se oslobodili strahova – deca uvek vole da čuju iskustva svojih roditelja. Ukažite detetu na to da se njegova snaga ogleda u suočavanju sa strahom i prevladavanju straha, da mu strah može pomoći da bude jači i hrabriji.

Ako su i pored svih vaših napora, strahovi veoma jaki, dugotrajni i ometaju dete u uobičajenom funkcionisanju, potražite stručnu pomoć psihologa ili psihijatra. Bolje je rešiti problem na početku, dok je mali i ne dozvoliti mu da naraste. Tražiti pomoć nije sramota, nije znak slabosti, već znak zrelosti i hrabrosti. Kucanje na vrata nekog stručnjaka znači da ste iscrpeli sopstvene mogućnosti za rešenje i da vam treba pogled sa strane, to znači da ste razmišljali o sebi, preuzeli odgovornost za rešavanje problema i da ste spremni da budete bolji.

Ljutnja

Ljutnja se javlja kada nas prepreke različitih vrsta sprečavaju u ostvarenju nekih želja. U ovom periodu prepreke su uglavnom socijalne prirode, a situacije u kojima su deca ljuta, pa i besna su veoma česte. To što moraju da uče i pišu domaći, da raspreme sobu, što ne mogu da idu kod druga kada žele, što im ne dozvoljavate izlaske u grad, što moraju da čuvaju mlađeg brata/sestru, što nemate novca da im kupite najmodernije patike, što ih simpatija nije primetila, što drugarica kaže da joj novi duks nije lep, što su ga zadirkivali jer je propustio šansu da da gol, što je na pismenom imao baš one zadatke koje nije obnovio… Sve što se dešava, pa i ono što je ranije bilo skoro nevažno, sada može da izazove ljutnju, po dečjem mišljenju sasvim opravdanu ljutnju. Pošto je ljutnja veoma jaka emocija, a posebno bes kao njen najjači oblik, deca ovu energiju moraju nekako da ispolje. Ona je usmeravaju:

1. ka predmetima – ruše, lome, uništavaju, lupaju vratima, udaraju o zid ili vrata, šutiraju…

2. ka drugima (vršnjacima ili starijima, ređe ka mlađima) – česti su verbalni i fizički sukobi, svađe, uvrede, tuče, udaranje…

3. ka sebi – neraspoloženi su, okrivljuju sami sebe i za ono za šta jesu i za šta nisu krivi, a u ekstremnim slučajevima može doći i do samopovređivanja.

Detetu ćete pomoći tako što ćete razgovarati sa njim – šta izaziva ljutnju, kada je ljuto, zašto, šta ga najviše ljuti, šta najmanje, šta može da uradi da smanji ljutnju. Naučite ga da konflikte rešava na konstruktivan način, na miran način, razgovorom. Tako da obe strane budu zadovoljne, da nađe kompromis, da zatraži pomoć ako ne može samo da reši problem, da se izvini kada pogreši. Obezbedite detetu dosta fizičke aktivnosti da bi moglo da na primeren način izbaci za sebe negativnu energiju. Iako nije lako trpeti ljutnju i bes svog deteta, nemojte mu ispunjavati sve želje i hirove da biste imali mir i tišinu u kući, to pre svega nije dobro za dete. Ovo je period kada postojeća pravila treba da preispitate i modifikujete, a ako ih nemate morate ih uvesti. Pravila treba da budu jasna, precizna i konkretna i morate ih se dosledno pridržavati. Ukazujte detetu na to da je ono samo odgovorno za sopstveno ponašanje, da od njegovog ponašanja zavisi i kako će se drugi prema njemu ponašati. Ne dozvoljavajte mu da odgovornost za sopstvene greške prebacuje na druge.

Ljubomora

Ljubomora je znatno češće prisutna na ovom uzrastu nego u prethodnih nekoliko godina. Deca su najčešće ljubomorna na vršnjake koje doživljavaju kao važnije, superiornije, popularnije, prihvaćenije od sebe. Nekada će deca ljubomoru ispoljavati otvoreno (zajedljivi komentari, dobacivanje, izrugivanje na društvenim mrežama), a nekada prikriveno (ignorisanje, spletkarenje…). Dete postaje svesno svojih snaga i slabosti, svojih mogućnosti i ograničenja, poredi se sa drugima i traži svoje mesto. Neka deca su sklonija osećanju ljubomore, neka ne, ali i jedni i drugi mogu biti objekti ljubomore. Posebno uspešna, vredna, deca koja su ostvarila neko veće postignuće mogu biti izložena ljubomori i moraju naći način da se izbore sa njom.

Da biste umanjili rizik od toga da vVaše dete bude ljubomorno govorite mu da je vredno takvo kakvo jeste, nemojte mu postavljati nerealno visoke i teške zahteve, hvalite ga za trud koji uloži u neku aktivnost, a ne za rezultat, ne poredite ga sa vršnjacima, pohvalite ga za svaki napredak, pa i ako je mali. Učite ga da uočava svoje pozitivne osobine, uključite ga u aktivnosti u kojima će biti uspešno, podstičite ga da se druži sa vršnjacima koji su tolerantni i topli.

Tuga

Tuga je osećanje ostavljenosti, a izaziva je gubitak. Gubitak može biti stvaran, a može biti i pretpostavljeni. U ovom periodu deca imaju puno razloga za tugu: svađa sa vršnjacima, neuzvraćena simpatija, preseljenje druga/drugarice, kritika ili poniženje od strane vršnjaka ili važnijih odraslih… Događaji kao što su porodični problemi, razvod roditelja, bolest u porodici se podrazumevaju. Savladavanje tuge traži vreme. Dok tuguju, deca mogu da se različito ponašaju – neka su tiha, povučena, mirna, ćitljiva, neka su razdražljiva i planu za svaku sitnicu, neka tvrdoglava, a neka agresivna.

Veoma je važno da dozvolite detetu da bude tužno, da jasno ispolji tugu i da odtuguje. Dozvolite detetu da plače. Razgovarajte sa njim o gubitku. Podstičite ga na druženje i boravak van kuće onoliko koliko mu to prija, ako je sklono povlačenju i usamljivanju. Podstičite dete na bavljenje nekom fizičkom aktivnošću. Priredite mu neka sitna zadovoljstva. Ne dozvolite detetu da manipuliše tugom. Iako je tužno, mora da poštuje pravila i ono što mu je zabranjeno neka takvo i ostane. Svakodnevne aktivnosti treba da se neometano odvijaju.

Sreća, radost

Neka deca sreću, radost izražavaju otvoreno, neka su uzdržana, ali i jedni i drugi ih podjednako intenzivno osećaju. Da bi bilo srećno dete treba da se oseća voljeno, sigurno, prihvaćeno i vredno. Povodi za sreću najčešće su ostvarenje nekog cilja koji dete želi i prihvatanje od strane vršnjaka.

Da bi vaše dete bilo srećno stalno mu govorite da ste srećni što je baš ono vaše dete i da ste ponosni na njega (naravno, ako vam njegovo ponašanje daje bar minimalne razloge za to). Govorite mu da je vredno i važno baš takvo kakvo je. Postavljejte mu ciljeve koje uz manji ili veći napor može da postigne. Pohvalite ga za trud, a ne za postignuti rezultat. Radujte se zajedno njegovom uspehu. Interesujte se za sve što se detetu dešava, pratite njegove aktivnosti, budite deo njegovog života, budite učesnik u njegovom životu, a ne posmatrač.

Ljubav

Ljubav je osećanje koje je deci potrebno kao vazduh, voda, hrana, bez njega ne mogu da žive zdravo i srećno. Iako će sada deca možda biti manje raspoložena da vam pokazuju ljubav i da je primaju od vas, to ne znači da im nije potrebna isto kao i ranije. Iako raste, sve je zrelije i samostalnije, vaše dete je i dalje dete i mora da zna da ga volite. Bolje je da se dete „ljuti“ na vas što ga gnjavite i smarate i stalno mu govorite da ga volite i da vam je najvažnije na svetu, nego da to ne uradite, pa da počne da sumnja u vašu ljubav. Pored toga što ćete detetu reći jasno i glasno da ga volite, treba to i na delu da mu dokažete – provodite vreme sa njim (koliko vam ono to dozvoli), razgovarajte, interesujte se za ono što dete radi i voli. Postavite detetu jasna pravila i granice. Ne kupujte ljubav novcem i poklonima. Ne osuđujte, ne kritikujte i ne omalovažavajte dete ako nije onakvo kakvim ste ga vi zamislili i ako ne može da ispuni sva vaša očekivanja. Budite spremni da promenite način na koji iskazujete ljubav detetu, ako njemu to bude potrebno. Imajte razumevanja za detetove probleme sa vršnjacima, saslušajte ga, posavetujte, ispričajte mu sopstvena iskustva. U ovom periodu ljubav znači i veću slobodu, poverenje i uvažavanje deteta i imajte to stalno na umu.

Kada pubertet prođe, strasti se smire, a vaša zajednička vožnja rolerkosterom se završi, reći ćete uglas: „Vau, baš je bilo uzbudljivo, neponovljivo, ali je vredelo!“

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Katarina Pavićević

Unesite sigurnost, lakoću i vedrinu u svoj život. Poboljšajte svoje roditeljstvo, međuljudske odnose i budite zadovoljni sobom. Možete to. 

Najnoviji članci

Pet jezika ljubavi 

Pet jezika ljubavi, Geri D. Čepmen, Kosmos izdavaštvo, Beograd, 2017 Kako znate da vas neko voli? Po čemu to prepoznaje? Šta taj neko treba da

Porodične sablasti 

Porodične sablasti, Bruno Klavije, Fedon, Beograd, 2021 Oduvek sam osećala da ne počinje sve sa mnom. Ni u mom životu nije sve počelo sa mnom,

Moj newsletter

Jednom sedmično pišem vam priče koje će vam dati snagu da krenete ka uspehu, pobedi, ka novim, srećnijim, snažnijim i ispunjenijim vama. Možete to.   

0
Voleli bismo da čujemo vaše mišljenje, molimo vas da pošaljete komentar.x