Zašto deci u pubertetu ništa ne možete da dokažete?

Kada je dete malo znate šta može, a šta ne može da shvati, pa to što ne može detetu i ne objašnjavate. Pustite ga da misli ono što misli, važno je da vas posluša i svi su srećni. Ali, šta sada da radite kada danas sa svojim detetom razgovarate kao sa jednom pametnom, razumnom, odraslom osobom, a sledećeg dana ništa ne možete da mu dokažete. Nekada stoji obema nogama na zemlji, a nekada kao da je visoko, visoko među oblacima. Ako se upustite u diskusiju sa njim, ono neće odustati dok ne bude po njegovom. Ako za nešto što je crno, ono kaže da je belo, pre će to zaista da pobeli nego što će dete da popusti. Svoje mišljenje imaju o svemu, i o onome o čemu nešto znaju, i o onome o čemu ništa ne znaju. I što je najvažnije, uvek su u pravu. U vašim stavovima, postupcima, ponašanju veoma lako nalaze nelogičnosti. Hvataju vas u raskoraku. Vide vaše i najmanje propuste. A majstori su da vam postave pitanja na koja nemate odgovor. Da vas vidim kako ćete da se snađete! Često pomislite: „E, kako je bilo lepo, kako je bilo lako, kako je bilo jednostavno kada su bili mali!“ Nekad bilo, više nije. Morate napred.

Kako sada deca misle?

Pubertet je doba kada se dete menja mnogo i naglo, ne samo fizički već i mentalno. Mišljenje deteta postaje skoro identično mišljenju odraslih. Dete više ne razmišlja na konkretnom već na apstraktnom nivou, mišljenje je fleksibilnije, uočavaju nijanse i različite aspekte pojava, razmišljaju o budućnosti i planiraju je.

Mnogo bolje i dublje razumeju međuljudske odnose. Mogu da se izmeste iz svoje tačke gledišta i događaj posmatraju očima druge osobe. Potpunije razumeju šta drugi ljudi misle i osećaju. Pri tom u stanju su da saosećaju sa drugima ali i da razlikuju mišljenje druge osobe od sopstvenog. Kada opažaju druge ljude i govore o njima, jako su zainteresovani i za njihovu ličnost, za njihove karakterne osobine, a ne samo za fizički izgled.

Sve ovo što mogu i za šta su mentalno sposobni jako ih približava načinu mišljenja odraslih. Sve ovo nabrojano oni svakog dana primenjuju, koriste, vežbaju, usavršavaju. Međutim, ponekad dođu trenuci kada vam se čini da vas ama baš ništa ne razumeju, kao da govorite različitim jezicima.

Egocentrizam u adolescenciji – šta je to?

U ovom periodu se dešava nešto što na prvi pogled deluje paradoksalno. Sve ove promene i napredak na mentalnom planu dovode do pojave tzv. egocentrizma u adolescenciji. Egocentričan – zaokupljen sobom, zatvoren u sebe, onaj ko sebe stavlja u centar pažnje i ne može da se odvoji od sopstvenog stanovišta. Upravo tako nekada izgledaju deca u pubertetu – kao da čuju samo sebe, a svi ostali su nemi. Ovaj egocentrizam dovodi do toga da ne može ništa da im se dokaže, ne možete da im objasnite, ne možete da doprete do njih.

Ispoljava se na dva načina – kao izmišljena publika i kao lični mit.

Izmišljena publika

Ovaj pojam podrazumeva doživljaj dece da su u centru pažnje drugih ljudi, da su drugi ljudi zaokupljeni njima, da ih neprestano posmatraju i procenjuju.  Deca ovog uzrasta smatraju da su centar sveta, kako sebi samima, tako i svim ostalim ljudima. Stavljaju znak jednakosti između sopstvenih preokupacija i mišljenja drugih ljudi. Ukratko, oni su ubeđeni da je ono što je njima bitno, podjednako bitno i ostatku sveta. Pošto su oni sami sebi najvažniji, jasno je da su najvažniji i ostalima. Jedan od za njih veoma važnih ciljeva je da  ostave dobar utisak na druge i spremni su da se jako potrude kako bi to ostvarili. Međutim, pošto su veoma kritični prema sebi, a uz to smatraju da su i svi drugi isti kao i oni, to znači da su i svi ostali ljudi  kritični prema njima. Iz tog razloga svaka primedba, pa čak i sam nagoveštaj primedbe, ima ogroman uticaj na njih, može da ih veoma potrese i doživljavaju je kao smak sveta.

 

„Izmišljena publika“ može deci zaista da zagorča život. U razgovorima sa njima vidite da im zaista nekada nije lako i da su pod velikim pritiskom. Zamislite kako bi vama bilo kada biste bili ubeđeni da se svaki vaš postupak procenjuje, da vas neko uvek posmatra, da će primetiti sve ono što ne želite. Najvažnije vam je da budete prihvaćeni i da se osećate vredno, ali uvek postoji rizik da neko vidi vaše mane i nedostatke i da vas onda svi odbace i smatraju beznačajnim. Zbog toga svaka bubuljica, polomljen nokat, pogled ispod oka dok dete prolazi ulicom, smejuljenje drugova dok se dete muči da pred tablom reši zadatak iz matematike, bezazlena opaska nastavnika – postaju događaji od životnog značaja. Rečima i postupcima drugih pridaje se daleko veći značaj, nego što ga oni zaista imajuDete ne shvata da kritika koju im neko uputi ne znači obezvređivanje njihove ličnosti, kritika mu ukazuje da nešto treba da popravi, da uradi drugačije, nikako ne govori da je dete nevažno, loše, nesposobno.

Deca, takođe, ne shvataju da procene koje drugi donose o njima nisu date jednom zauvek, već da se one mogu promeniti. Vaše nastojanje da im ovo objasnite, najčešće će ostati bez uspeha, ali to ne znači da treba da odustanete. Razgovarajte sa detetom, stavite se u njegovu kožu, objasnite mu koliko možete kako stvari u realnom svetu funkcionišu i što je najvažnije budite srtpljivi. Proći će.

Detetove priče da su drugi protiv njega, da su nepravedni, da ga odbacuju – proverite. Nemojte im slepo verovati, ali nemojte ih ni odbacivati. Deca u ovom periodu često od komarca prave magarca i nemojte da ih podržavate u tome – nije dobro za njih. Ako zaista imaju problem sa vršnjacima, nastojte da ga rešite bez podizanje tenzije i negativnih osećanja – tako pokazujete detetu kako treba da se izbori za sebe i za svoje mesto u svetu.

Lični mit

Lični mit je uverenje deteta da je svemoćno i neuništivo. Dete doživljava sebekao nekoga ko je izuzetan, jedinstven i neponovljiv. Niko ne proživljava stvari onako kako ih ono proživljava. Kada se zaljubi, to je nešto posebno, nešto što svet još nije video, nikada nigde nije bilo i neće ni biti više takve ljubavi. Kakvi Romeo i Julija, a o običnim smrtnicima da ne govorimo. Njih niko ne razume jer niko nije doživeo takvu ljubav, a posebno njegovi roditelji nisu sposobni da to dožive. Kada ga uvredi drug/drugarica – to je najteža uvreda i najveći gubitak na planeti. Niko ga ne razume jer takvu izdaju niko ne može da shvati, toliko je ona velika i posebna. U suštini, najčešće se radi o jednoj pubertetskoj simpatiji koja traje nekoliko dana ili sedmica, dok se opet smrtno ne zaljubi u nekog drugog (čast izuzecima jer i na ovom uzrastu ima veza koje traju godinama, mada su veoma retke) ili o svađi među vršnjacima koje se za nekoliko dana više neće ni sećati (mada i ovde postoje izuzeci od pravila). Objašnjavati detetu da to što ono oseća i doživljava je nešto što osećaju i doživljavaju svi ljudi u njegovom uzrastu je posao koji je osuđen na propast, ali to ne znači da ne treba da ga povremeno obavite. Dobro je za dete da čuje i jedno uravnoteženo viđenje sopstvenog problema iako ga najčešće neće prihvatiti.

Deca ovog uzrasta smatraju da su svemoćna i neuništiva. Ona su sposobna, uvek mogu da se snađu i izvuku iz svake potencijalno loše situacije, njima ništa loše ne može da se desi. Imaju rešenje za svaki problem. Banalne stvari kao što su ocene i diplome njima nisu potrebne, oni će se snaći i bez njih. Možda je vama diploma bila važna, ali oni imaju znanje koje vi nemate, oni umeju da se snađu i da sve okrenu u svoju korist. Vrlo su čvrsti u ovom uverenju dok ne naprave prvu veću glupost i ne suoče se sa posledicama, pa se pitaju: „Šta to bi?“ Kada neko vreme prođe i skoro zaborave ružan događaj, neki će opet postati svemoćni i neuništivi, a neki će se dozvati pameti.

Ovo uverenje može da bude veoma opasno jer sprečava dete da realno sagleda rizike određenih ponašanja. To što je koristilo alkohol ili drogu, po detetovom mišljenju ne predstavlja nikakvu opasnost jer će ono prestati to da radi kada bude htelo. Predlog druga da se upuste u neku malu, sitnu, bezazlenu krađu je novi način da pokaže da je opasan i važan, a ne krivično delo. Izostajanje iz škole da bi išla u šetnju sa dečkom nije ništa važno – samo 6 neopravdanih izostanaka. Ako dete napravi neki teži, opasniji, rizičniji prestup, pustite ga da se suoči sa posledicama, neka trpi kaznu. Nemojte trčati ispred njega i raščišćavati mu put, sklanjati sve prepreke i opasnosti. Dete mora i da pogreši, na greškama može mnogo da nauči, ali da bi naučilo mora na svojoj koži da oseti šta mu sledi za određeno ponašanje. Možda je vama teško da gledate svoje dete kako pati i muči se, ali za dete je to korisnije nego da vi rešavate problem na svoj način tako što ćete imati beskrajno razumevanje za njega i njegove godine, njegove probleme. Što pre vidi kako realan svet funkcioniše, pre će se otrezniti. Ako dete napravi malu grešku, i kazna će, kakva god da je, biti mala. Ako istrpi malu kaznu zbog male greške, dete će dobro razmisliti pre nego što napravi veliku grešku. Ako dete za malu grešku ne oseti nikakvu kaznu, verovatno će vrlo brzo napraviti veliku grešku. Nažalost, veliki broj dece i roditelja su svojim ponašanjem potvrdili istinitost ovog stava. Trudite se da vi ne budete među njima.

Za kraj

Da promenite način na koji deca ovog uzrasta razmišljaju, ne možete. Možete da se brinete, nervirate, budete ljuti i ogorčani što je to sve tako, ali to vam ne preporučujem, od toga nemate koristi ni vi ni vaše dete. Budite svesni ovih osobenosti puberteta i pokušajte da ih svojim postupcima kanališete i kontrolišete. Neće uvek biti lako, ali neće biti ni previše strašno ako se naoružate strpljenjem, upornošću i tolerancijom. Znajte, proći će. Samo pokušajte da taj prolazak bude što bezbolniji i lakši. Možda vam sada tako ne izgleda, ali verujte mnogo toga zavisi i od vas, imate i vi adut u rukavu – iskustvo.

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Katarina Pavićević

Unesite sigurnost, lakoću i vedrinu u svoj život. Poboljšajte svoje roditeljstvo, međuljudske odnose i budite zadovoljni sobom. Možete to. 

Najnoviji članci

Pet jezika ljubavi 

Pet jezika ljubavi, Geri D. Čepmen, Kosmos izdavaštvo, Beograd, 2017 Kako znate da vas neko voli? Po čemu to prepoznaje? Šta taj neko treba da

Porodične sablasti 

Porodične sablasti, Bruno Klavije, Fedon, Beograd, 2021 Oduvek sam osećala da ne počinje sve sa mnom. Ni u mom životu nije sve počelo sa mnom,

Moj newsletter

Jednom sedmično pišem vam priče koje će vam dati snagu da krenete ka uspehu, pobedi, ka novim, srećnijim, snažnijim i ispunjenijim vama. Možete to.   

0
Voleli bismo da čujemo vaše mišljenje, molimo vas da pošaljete komentar.x