Zašto ljudi rade loše stvari?

Volite li da gledate kriminalističke filmove? Ja volim. Baš je uzbudljivo kako detektivi moraju da otkriju šta stoji iza nečijih postupaka, šta je ono što osobu pokreće, šta je motiviše. I do pred sam kraj filma mislim da je krivac osoba A, a onda se ispostavi da nije nego je krivac osoba B. Nekada i u životu treba da se ponašamo kao detektivi i da tražimo ono „iza“. Ali, to „iza“ ne treba da tražimo samo kod drugih, već i kod sebe samih. A, šta se u stvari nalazi iza našeg i bilo čijeg drugog ponašanja?

Princip – Iza svakog ponašanja krije se dobra namera

Iza svakog ponašanja svake osobe na kugli zemaljskoj je, verovali ili ne, dobra, pozitivna namera. To nije bilo kakva pozitivna namera, već SUBJEKTIVNA pozitivna namera. Važno je zapamtiti da je naglasak na reči „subjektivna“.

Da bi bilo jasnije zamislite sledeću situaciju.

Jedna devojčica, uzrasta 1. ili 2. razred osnovne škole je i tog dana došla u školu, kao i svakog drugog dana. Nije ni slutila šta će joj se tog dana desiti, a desilo se nešto što ona i njena porodica pamte već decenijama. Ono čega se ta devojčica jako, mnogo, užasno plašila bio je odlazak kod zubara. Zvuk onih burgija kojima buše zube, miris ordinacije, sama pomisao na zubara – ona nije znala šta je od toga nju više plašilo. Ma bilo je dovoljno samo da vidi lekara ili sestru u belom mantilu kako prolaze hodnikom, pa da je preseče u želucu, da kolena zaklecaju, a hladan znoj počne da je obliva. Toga dana sestra je ušla u njihovu učionicu i prozvala nju i još nekoliko učenika da dođu na pregled. Kako je došla do ordinacije, ne seća se. Zna da sedi na stolici, svetlo joj je upereno u oči, zubar tik iznad njenog lica nešto gleda i lupka ogledalcem po njenim zubima, a ona se oduzela od straha. U jednom trenutku zubar se odmiče i počinje prstom da gura zub. Njene vilice se približavaju jedna drugoj, sve su bliže i bliže i oseća kako stežu nešto tvrdo. To „nešto tvrdo“ je zubarov prst. Šta je bilo neposredno posle toga, kako je stisak vilica popustio i kako je izašla iz ordinacije, ona se ne seća, baš ničega se ne seća. Samo se seća kako trči iz ordinacije beskrajno dugim hodnikom ka učionici. U glavi nema misli, nema ničega, samo želja da pobegne što dalje od tog groznog mesta.

Bravo! Pogodili ste. To sam ja ujela zubara. Ne ponosim se time. Niko me nije tako učio da ujedanjem rešavam probleme. Istina je da mi niko nikada nije ni izričito rekao da ne treba da ujedem zubara – zato što niko nije ni pomislio da bih to mogla da uradim. To sam sama smislila, iznenada, u trenutku. Da me neko 10 minuta pre toga pitao da li ću da ujedem zubara, bila bih zapanjena, to mi ne bi bilo ni na kraj pameti. A, eto, desilo se. Spontano, došlo je samo od sebe. Zubar je posle toga razgovarao sa mojom majkom i mojim učiteljem. Ne znam šta im je rekao. Samo znam da, dok god je on radio u našoj školi, a to je bilo još oko godinu-dve, više me nikada nije pozvao na pregled.

Ali, da vidimo zato sam ja to uradila? Ako već kažem da iza svakog ponašanja stoji pozitivna namera, koja pozitivna namera stoji iza ujedanja zubara? Stoji moja, SUBJEKTIVNA pozitivna namera. Ja sam u tom trenutku, u deliću sekunde, procenila da je za mene ovakav postupak dobar, da on zadovoljava moju subjektivnu pozitivnu nameru – nameru da izbegnem bol. Ta moja potreba da izbegnem bol je bila toliko jaka, da vaspitanje, sva očekivanja, sve ono što mi je pričano i što sam učena, znanje o tome da je korisno da idemo kod zubara, palo je u drugi plan. Preda mnom su bile samo dve mogućnosti: trpeti bol i izbeći bol. Drugo rešenje koje bi zadovoljilo ovu moju pozitivnu nameru ja u tom trenutku nisam imala i desilo se ono što se desilo. Moja namera nije bila da povredim zubara, već da izbegnem bol. Moja namera nije bila da moja majka crveni od sramote zbog mene, već da izbegnem bol. Moja namera nije bila da imam loše zube, već da izbegnem bol. Jedino što mi je bilo važno je izbeći bol.

Ako je iza ovog mog nevaspitanog i bezobraznog ponašanja stajala subjektivna pozitivna namera, a jeste, onda i iza sličnih postupaka drugih ljudi stoje njihove subjektivne pozitivne namere. Namerno ponavljam reč „subjektivna“ jer je ona jedan od ključeva za razumevanje ovog principa. Onaj ko ispoljava određeno ponašanje ima potrebu da zadovolji svoju pozitivnu nameru. Potrebe i interesi drugih ljudi nisu bitni, nekada čak mogu biti i ugroženi.

Prihvatanje ovog principa je meni dalo slobodu da drugačije doživljavam tuđe postupke, pa čak i one koji predstavljaju atak na mene. Više ih ne doživljavam lično. Ta osoba ne želi mene da povredi, već želi da postigne nešto za sebe. Ja tu ispadnem kolateralna šteta. Kao što ja nisam želela da povredim zubara, a povredila sam ga (to je činjenica), tako i drugi ljudi ne žele mene da povrede, već da zadovolje neke svoje, meni poznate ili nepoznate, potrebe. Olakšanje je kada shvatite da niko nema ništa protiv vas, da sve što radi, radi zbog sebe. Postanete tolerantniji prema ljudima u smislu da razumete uzroke njihovog ponašanja i ne dozvoljavate da vas ti postupci povrede, ali to ne znači da nećete preduzeti sankcije ili mere da se zaštitite.

Ponašanje, namera, posledica

Sada smo došli do još jednog važnog pitanja, a to je razlika između ponašanja, namere i posledice tog ponašanja. O nameri sam dovoljno rekla – to je subjektivna pozitivna namera. Samo ponašanje, postupak može biti dobar, loš ili neutralan. Moj gore opisani je bio loš. Često su namere dobre, a ponašanja loša – loša u smislu da predstavljaju opasnost bilo po nas same bilo po osobe u našoj okolini, da predstavljaju kršenje nekih društveno prihvaćenih normi. Da li sada kada razumemo da i iza loših postupaka stoji subjektivna pozitivna namera treba da te postupke opravdamo? Po mom mišljenju odgovor je kratak i jasan – NE. Pozitivna namera nama pomaže da postupak razumemo, da ako je potrebno, pomognemo osobi da nađe neki drugi prihvatljiviji način da tu nameru zadovolji. Bez razumevanja pozitivne namere koja stoji iza ponašanja ne možemo da nađemo alternative kojima bi namera bila zadovoljena bez tog konkretnog ponašanja. Samo ponašanje, ako je loše treba da bude sankcionisano. Ako je neko, na primer sklon korišćenju alkohola, on time zadovoljava neku svoju pozitivnu subjektivnu nameru. To je tačno. A da li treba da opravdamo i podržimo tu njegovu sklonost? Ne, jer je to ponašanje štetno po njega. Treba otkriti nameru koja stoji iza konzumiranja alkohola i naći nove bezbednije i prihvatljivije načine za njeno zadovoljenje. Ako dete pravi nestašluke u školi (provocira drugove, ometa nastavu…) to radi da bi zadovoljilo neku svoju pozitivnu nameru, najčešće želi da bude u centru pažnje. Da li treba da ga podržimo u takvom ponašanju? Naravno da ne. Treba mu pomoći da nađe druge načine ponašanja, drugačije postupke kojima bi postigao svoj cilj – da bude u centru pažnje. Ako neki vaš kolega stalno galami i buni se kada mu šef kaže da treba nešto da uradi, to radi da bi zadovoljio neku svoju pozitivnu nameru. A da li mu treba dozvoliti da tako nastavi i da drugi obavljaju njegov posao? Ne. Treba mu pomoći da nađe nove postupke kojima bi zadovoljio tu svoju pozitivnu nameru i obavio svoj posao – mada će to morati da uradi šef, a ne vi.

Posledice svakog ponašanja mogu biti pozitivne i negativne, poželjne i nepoželjne. Ako ne sankcionišemo ponašanje koje dovodi do negativnih posledica, pomažemo mu da se učvrsti. Ako ga sankcionišemo i pomognemo osobi da nađe nove, primerenije načine ponašanja, dajemo joj mogućnost da raste, da se poboljša. Dete može imati pozitivnu nameru da uživa u slatkišu koji mu ne dozvoljavate da jede i zbog toga vam uzme novac iz novčanika. Ali, bez obzira na pozitivnu nameru takav postupak je opasan i mora biti sankcionisan kako bi dete našlo novi način da tu nameru zadovolji. Ako nema sankcija, najčešće nema ni promene ponašanja. Da li sam ja bila kažnjena posle ovog „bisera“ kod zubara zaista se ne sećam. Da li me je trebalo kazniti – trebalo je. Istina je da sam se još godinama plašila odlaska kod zubara, ali više nikada nikoga nisam ujela.

Za kraj

Sada se često bavim ovim detektivskim poslom i tražim pozitivne namere iza vrlo različitih ponašanja, što svojih što tuđih. U početku ide teško, a posle sve lakše i lakše. Možda je dobro da pođete prvo od sebe, od svojih pozitivnih namera, pa onda polako da prelazite na osobe u svojoj okolini.

Ali pre nego što postanete detektivi želim samo još da vas pitam, kada bi vam sada neko tražio da mu objasnite zašto ljudi rade loše stvari, šta biste mu odgovorili?

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Katarina Pavićević

Unesite sigurnost, lakoću i vedrinu u svoj život. Poboljšajte svoje roditeljstvo, međuljudske odnose i budite zadovoljni sobom. Možete to. 

Najnoviji članci

Pet jezika ljubavi 

Pet jezika ljubavi, Geri D. Čepmen, Kosmos izdavaštvo, Beograd, 2017 Kako znate da vas neko voli? Po čemu to prepoznaje? Šta taj neko treba da

Porodične sablasti 

Porodične sablasti, Bruno Klavije, Fedon, Beograd, 2021 Oduvek sam osećala da ne počinje sve sa mnom. Ni u mom životu nije sve počelo sa mnom,

Moj newsletter

Jednom sedmično pišem vam priče koje će vam dati snagu da krenete ka uspehu, pobedi, ka novim, srećnijim, snažnijim i ispunjenijim vama. Možete to.   

0
Voleli bismo da čujemo vaše mišljenje, molimo vas da pošaljete komentar.x